KAKTUSI

ljubavna priča

* ....halo...da..nije prošao. Ne! Kako? U kačketu..proćelav i izbušenog nosa, ..u ušima.. ne, nije prošao. Uredu! dobro...dobro. Glupan! Ne mora biti razbojnik ako nosi kapu naopačke i ako ima koji gram metala više na sebi. Spuštam slušalicu. Tip sa strane, u uglu, bljuje vatru i dim. Prijatelj? Ni govora, ne poznajem ga uopšte. Jednostavno je ušao i zavalio se u stolicu. Tu gdje je sada. Zapalio cigaretu i priča kao navijen. Dosađuje prolaznicima i prostačkim pogledom ispraća svako žensko. Još samo malo pa ću ga isprašiti, nije ovo autobusna stanica. Ovo je portirnica Studentskog Doma, godina je 1980. Ja sam čuvar-pazikuća, zapravo portir. Pazim na sumnjive, dočekujem goste i posjetitelje. Održavam red na ulazu, odvraćam pijane i ne poželjne, usmjeravam novopridošle studente. Kontrolišem ljudske na-vike, eto..

I dajem obavještenja. “Dobar dan”, “Izvolite”, “Domsku legitimaciju, molim”, “Soba 514..hvala..treći sprat..” Da se istopiš od miline. I svaki dan jednako isti. A tip sa strane mi izmiče kontroli. Gledam ga mrzovoljno, svako normalan bi do sada odustao a on još uvijek nije. Izgleda da je ovo ipak autobusna stanica.

* Razgledam unutrašnjost moga prostora, tipa ignorišem. Sjedim za starim rasklimatanim, do pola istrpšenim stolom, u razvaljenoj fotelji. Do mene još dvije stolice od kojih je jedna uvijek zauzeta, pretpostavljate već..Imam telefon dobiven od nekog poduzeća u stečaju ili likvidaciji, grijalicu, poluatomatski air-condition (to je sprava što ljeti grije a zimi hladi, i obratno) i na plafonu neonku sumnjive kvalitete. Radi stidljivo i po sopstvenom nahođenju. Ispred mene je stakleni šalter kroz kojeg komuniciram sa prolaznicima i kroz kojeg mogu vidjeti skoro čiatvu osobu. Šta da vam kažem, sve imam na oku, jer ja sam portir. Osim toga, imam i plaću za svoj rad: smještaj u jednokrevetnoj sobi (to je ipak nešto -da se zna!), i bonove za topli obrok. Čim dođem na posao, palim grijalicu. Biram toplo-hladno, po želji, palim radio kojeg donosim jer je moj lični, i donosim važne odluke: ”ti prolazi...ti ne možeš ući...ostavi ličnu.. provjerit ću...vidi tamo u drugoj zgradi”.

..I tako danima i noćima.

* I ovo ljeto je upeklo, ne popušta. Ja sam na svom radnom mjestu, prošlo je 22 sata. Do jutra ima ohhoohho. Svira lagana muzika, skoro mi lijepo. Grupa More i Meri Cetinić. Poslije će Zdravko Čolić, pa onda.. Znam sve unaprijed. Noćni programi su uvijek isti, da ne povjeruješ. Još malo pa ću zaključati svoj sobičak i obići cijelu zgradu, popeti se na spratove, na svih pet. Upozoriti ako neko drži ne propisno veš na balkonu, prijaviti ako saznam za kakvog ”ilegalca”, ako mi se provukao. Isto tako, stišat ću svaku glasnu muziku. Nema veze što ima razlog za slavljem, red se mora znati. Rođendani, položeni ispiti, vjenčanje, briga me.. Noć je, kad ja naredim mora se utišati na dozvoljenu granicu, na jedan zvučnik. Ja znam, čim popijem piće (uz negodovanje, jer sam u službi zaboga !), čim zatvorim vrata za sobom-odvrnut će do daske. No, mene ne zanima, ne vraćam se, ja sam svoje odradio. U knjizi dežurstva ću napisati da je sve bilo u redu. Ili: za vrijeme mog dežurstva stanje normalno. Tako se piše. A ako me neko fino zamoli da ga rano probudim, to ću uraditi. Ako mi se ne da, službeno mu odbrusim: na šta vam ja ličim kolega, a? Nekad kažem: zašto su ljudi izmislili satove, a? Ili tako slično. Moram, jer ja sam ipak u neku ruku vlast. A kad si vlast, onda se tako i ponašaš.

* Međutim, Ivu nisam nikad odbio. Nisam mogao i bog! Papirić sa njenim brojem sobe držao sam stalno pored telefona da ne zaboravim. A broj sam znao napamet. A tek kad bih je trebao buditi...Skidao bih sat sa ruke i stavljao pored papirića, da slučajno ne omanem. I uvijek je tražila u pola šest. Govorila bi: nemoj zaboraviti, molim te!.

Ni slučajno! Nikad nisam zaboravio.

Imala je plave i krupne oči, plavu kosu, uvijenu i malo kraću. Najčešće je nosila bijelu suknju koju nisam mogao razlučiti od njenog tijela, te crnu majicu. Smijala se neobično iobavezno žurila. Skoro trčeći. Budio sam je noćima... mjesecima. Nema veze što sam se morao penjati na treći, što je visoko.

Obično bih kvrcnuo par puta u vrata i čuo je kako mrmlja. Nakon togabih se vraćao u moj sobičak i čekao da naiđe. Zahvaljivala mi je osmjesima, mahanjem ruku i kvrckanjem o pult. I glasom kojeg ne znam opisati. Kraj portirnice je prolazila kao vjetar, mogao si je samo osjetiti. Kad god prođe, trag njenog prisustva bi me zapahnuo kao plimni val i dugo, dugo poslije trebao sam zraka. Pogledom sam je ispraćao do izlaza i dočekivao na isti način. I sa primjetnom dozom nervoze i sjete.

“...u pola šest, molim te, kao i obično..”

Kako da ne, svakako, izgovarao sam samo za sebe. Jer je već bila nestala u vrhovima stubišta.

Opet noćas bdijem za jedno buđenje.

*Na trećem spratu sam tačno na vrijeme, čak par minuta ranije. Hodnici sa istrošenim instalacijama, natpisi sa životnim sudbinama stanara i topla tišina. Skoro sablasno. Nisam se dao zbuniti. Osjećao sam kako dan proždire noć, slutio sam to po iskrama moga opuška kojeg sam krvnički udavio petom te ćušnuo daleko ispred sebe. Vidio sam kako iskre nestaju u ćoškovima i nadolazećoj bjelini.

Na vrata kucam nježno, dva-triputa, kao i uvijek. Čini mi se da čujem sneni žamor i tek razbuđen grubi glas. Zamišljam: Iva ustaje, popravlja kosu, namješta posteljinu. Presvlači se... Dao bih glavu da je cura i po, dao bih život da mogu samo na tren razgedati taj prizor, da pogledom ispratim moje misli. Da osjetim ustajalost noći u njenim plahtama... da...

Ispred vrata sam bio tijelom. Moja duša je bila sasvim na drugom mjestu i u drugom vremenu. Bio sam ispred svoga sna, sve dok nisam kao u bunilu prepoznao zvuk baglama.

Vrata su se blago odškrinulaa da to nisam ni čuo ni osjetio. Niti da me zove po imenu...

”...nećeš da uđeš, ili ne voliš kafu?”

Moje čarolije nestade. Izgledao sam kao dijete koje iznenada, poslije dugog nadanja dobije željenu igračku. Osjećao sam se glupo, kao da sam hipnotisan. Zelena i zgužvana spavaćica, neuredna kosa, pokreti ruku kojima popravlja pramenove i otkrivena koljena. Oči krupnije nego ranije, glas nekako čudan, drugačiji.

Kaže: sad će voda provrijeti. I nestaje iza improvizovanog paravana.

Još pita da li sam pospan, a ja slomljeno bez odgovora, pratim snagu njenih pokreta iza platna paravana. I posteljinu, i prozor, i cvijeće, po svuda poređano uokolo.

Ja ljudi moji šta je imala cvijeća! I uglavnom kaktusi: zeleni, plavi, bademasti...

Nikad ne vidjeh više kaktusa na jednom mjestu. I nikad u tim bojama.

Divio sam se cvijeću, poslije njenoj kafi, zatim smijehu, pa... poljupcima.

Odsanjao sam svoju smjenu.

* Dani su, kažem vam skoro svi isti. Izuzev jednoga, dobro ga pamtim. Svaki tren se urezao duboko u vitrinu mojih sjećanja. I znam boju svakog kaktusa na broju 213, na trećem spratu. Dok o tome razmišljam, guši me dim sa strane, u uglu.. Pogađate već.. imam neobavezno društvo. Ljudi se dosađuju.

Ne smetaju mi sitna zapitkivanja prolaznika. Čak šta više-zato sam plaćen. Ne smeta mi ni što sam popustio u školi, doći će sve na svoje. Jedino ne mogu da prebolim što ne viđam Ivu, što je ne budim više. E, to me stvarno boli, jer ne znam ni kad je, ni gdje je otišla. Čak ne znam da li je napustila fakultet i otišla u Vinkovce. Da li se udala?

Znam samo jedno: iz Doma je nestala, iselila se. Jednostavno je nema. Niti se javila, niti sam je vidio.

Njena cimerka kaže kako je otišla na more, sa momkom. Tako je rekla. I dodala:

”a čućeš, šta si se stisn′o!”

Tip sa strane je tražio odgovor pod 12 vodoravno. Prekinuo sam ga u pola rečenice.

Cimerka je referisala: ”..prvo su otišli na more, znam sigurno, rekla mi je..”.

A onda priupitala šta radim sutra popodne.

Nisam joj odgovorio. Gledao sam odsutno kroz staklo portirnice i stara lica u njemu. Onda pogledom obuhvatih svoju zadimljenu sobu, sve do plafonke na stropu, koja samo što nije pala.

Privukao sam poklopac od tegle prepun opušaka i zapalio.

Sa vještačkom strogošću zaustavljao sam svakog prolaznika: ”Domsku legitima-ciju molim!”

Svaku bodlju njenih kaktusa, osjećao sam po čitavom tijelu.

napisao: Đ. Alibegić

napisao: Djulaga Alibegic

            Moja sjenka je svakim korakom bila sve duza. Nisam je mogao sustici iako sam brzo, dosta brzo hodao. Znao sam da ce se ona uskoro izgubiti u mojim koracima i da ce se stopiti sa sjenkama drveca pored puta.”Brzo ce noc”-pomislih u sebi. Torbu prebacujem u drugu ruku i ubrzavam korak.

Znam da put zaobilazi manju krivinu, zatim iza nje dolazi dubodolina obrasla smrekom i ....vec sam tu. Mislim da me ne ocekuju ovako kasno, a nisam se ni javio da dolazim. Smatrao sam da se ne trebam najavljivati jer tek su prosla dva mjeseca kako sam zadnji put bio kod kuce. Pravo da kazem, nije mi se nigdje zurilo. Skola je bila zavrsena, sve ispite sam dao na vrijeme, za jednog brucosa to je i previse. Ostatak vremena sam komotno mogao pripisati na svoju dusu. Dva mjeseca sam radio samo za sebe i privatnik-ugostitelj me dobro platio. Imao sam razloga za svoje samozadovoljstvo: dobro sam se obukao, kupio nesto poklona, cak sto-vise, ostalo je i za dobar dzeparac. Razmisljao sam:sestre cu obradovati sitnim poklonima, majku poklonom i svojim dolaskom, a otac ce apsolutno biti zadovoljan svjezom radnom snagom.”Za tobom njive placu”-govorio bi mi, dok me zagledao kao da sam uzorak na izlozbi rasne stoke. Znam, nece ni cuti kada mu saopstim da sam sve ispite polozio, da mogu upisati redovno treci semestar. Samo ce priupitati da li sam gladan i primjetice kako sam porastao. Onda ce pripomenuti kako sutra planira kositi Brazdu, a to znaci da sam cijeli dan njegov, sa kosom u rukama. Nekada, slusajuci ga, pomislio bih da ga ne zanima kuda me poslao i sta radim. Jednom prilikom sam mu to napomenuo a on se samo osmjehnuo i dobacio mi:..”ja znam da ti neces propasti u skoli”.

            Cesta je nestajala pod mojim velikim stopalima a vrhovi novih cipela pokupili su gomilu prasine. Jos malo i naici ću na potok, zatim slijedi strma strancica i gotovo. Kod kuce sam. Osjecao sam umor u nogama i bijes zbog silnog pjesacenja. Moj bijes je kratko trajao jer nisam znao na koga da ga usmjerim. Odustao sam od toga. Grabio sam zurno naprijed, kao da me neko tjera. Moja sjenka je nestala daleko ispred mene. Izgubio sam je.

            U usjeklini dviju strana, odmah preko potoka i u blizini moga sela, oduvijek je stajala stara drvena koliba, pokrivena slamom i komadima lima. Kazem oduvijek a mislim na to odkako sam je prvi put ugledao i upamtio. U toj kolibi je zivio moj dobri susjed Mida, starina čudne naravi i izgleda. Stariji su o njemu prepricavali svakojake price, nekad nevjerovatne, nekad smijesne a ponekad cak i zagonetne. Medjutim, djeca su ga i pored toga neizmjerno voljela i cesto, precesto su bila uz njega. Obicno, kad se neko od djece izgubi, govorilo se ‘vidi kod Mide, ako tamo nije onda...”

            A on je zivio bas samo svojim zivotom. Ni danju ni nocu nisi mogao prici a da te ne primjeti, niko nije mogao proci cestom prema gradu a da ga Mida ne zovne. Cesto puta si mogao cuti samo njegov glas, njega nije bilo. Kada je dobre volje, djeci bi dijelio svoje jabuke, orahe ili sljive. I cesto se kupao u potoku. Stariji su njegovu naviku cijenili obicnom budalastinom a mi mladji smo to uvazavali kao senzacionalan dogadjaj jer zaboga, bio je skroz.. razumijete sta hocu reci. Virili bi i smijali se tom odvaznom cinu. Nije se ljutio.Bio je pun sala koje nismo svaki put razumijeli. Medjutim, od svih njegovih navika, jedna mi je najvise ostala u sjecanju: pusenje. Niko, ama bas niko nije tako znao drzati cigaretu i nije tako strucno znao od nicega napraviti cigaru.To me stvarno cudilo. I nikada nije pusio cigarete sa filterom.”Fabricke ne palim”-govorio je.”Ove probaj, k’o dukat su”. “Pravi hercegovacki duhan”. Kako je dolazio do duhana, odakle mu novci, niko nije znao. Pricao je, od prijatelja iz Hercegovine. Vjerovali smo mu tada iako smo znali da Hercegovinu nije nikada vidio. A poseban ritual je bio u pripremanju cigarete. Da  ste samo to mogli vidjeti. I dozivjeti. Imao sam osjecaj da je u tome uzivao vise nego u pusenju. I danas se sjecam snage i znatizelje njegovih cigara. Svi do jednoga smo to oprobali.”Neces, a ?” “A pusis, ja znam to..”Kasljali smo do besvijesti i pljucali na sve strane. Njegov komentar je bio socan: nije lako govna jesti, jel’da?
             Upamtio sam nekakvu prljavo-tamnu kesu od platna koja se u vrhu podvezuje. Iz nje bi on pazljivo vadio tanke snite finog, glatkog papira a potom u njega stavljao prstima duhan. Kao da soli varivo. Poslije bi sa dva prsta valjao taj papir, zagledao ga sa svih strana, pazljivo oblizivao te dotjerivao kao rucni rad. Gledao sam kako od hrpe duhana nastaje cigareta a on je sa takvim uzitkom zagledao svoje umijece da sam stekao dojam da ce ga pojesti. Isto tako, ljubomorno je cuvao svoje vocke okolo kolibe. Nije bilo sanse ukrasti nesto iz njegove basce. Cak i kada ga nije bilo u kolibi, vidjali bi njegovu izlizanu beretku u okviru prozora i obavezno bi odustali od svake namjere. Za uzvrat, on je nesebicno dijelio svoje plodove, u znak nase pazljive zahvalnosti. Posebno jabuke. Govorio je: to je “petrovaca”, ko med je...Nu...probaj...

I doista, meni se cini da nista sladje ne postoji na kugli zemaljskoj. A i ljeti i zimi, uvijek ih je imao. Kaze, u specijalnom spremistu, na skrivenom, pod zemljom i slamom. I sada kao da ga gledam pred sobom,dok se priblizavam njegovoj kolibi : ima crnu i izlizanu beretku na glavi, nizak je i krivih nogu. Ima ruzan hod, cak i kada ide polako kao da ce svaki cas potrčati.

             Sumrak sto je osvajao prostor skoro je prekrio obrise njegove kolibe. Mora da me odnekud posmatra i vec ce se oglasiti. Ili ce me zovnuti po imenu, ili prepasti nekakvim izmisljenim, samo njemu svojstvenim zvukom. A mozda mi priprema iznenadjenje iz svojih tajnih sklonista, ko zna. Iako sam vec prevazisao te sitne djecije radosti, priznajem, opet bi me obradovala njegova ponuda. Samo jos da predjem most, daske su zaskripale. Par drvenih greda kao da su spavale naslonjene na ispranom  kamenju i snenom zuboru. Tacno sam mogao cuti kako potok zaobilazi drvene stubove u svjezini sumraka. I vidjeti kako je svakim danom most moga djetinjstva sve stariji i slabiji, kao da ce se srusiti i pomijesati sa usplahirenim kapima.

”Tu sam..evo me!” Pogledom sam potrazio odsjaj petrolejke u Midinom prozoru. Nista! Bas cudno, vec je vrijeme za svijecu. Cudno je takodjer i to da je kod njega jos uvijek petrolejka a svuda okolo vec dugo, dugo gore elektricne svjetiljke.

”Sigurno hoce da me iznenadi”- razmisljam i pokusavam se dosjetiti sta ce ovaj put napraviti. Prilazim oprezno i bojazljivo a potok iza mene nestaje u noci. Ni suma ni zvuka, nista osim moga koraka i ubrzanog daha. Moja torba je bivala sve teza.

            Pogled mi se borio sa gustinom noci sto je svojim tamnim plastom osvajala prostor. Sve do prikovanih dasaka na prozoru kolibe, izukrstanih na sve strane. Posvuda tisina, preglasna.
”Mida!” ”O, Mida”! Glas mi se gubio u noci. Nisam ga mogao prepoznati. ”Mida, ja sam..”

Nesto tvrdo i okruglasto lupnulo je o limeni krov. Kao da me pogodilo posred grudi.

”Mida”. U susjednoj kuci se upali svjetlo.

”Ko zove?”- cujem zenski glas. Cutao sam.

”Mida je umro..ko to zove?”. Nisam se mogao pomaknuti, ni javiti. Osjetio sam nesigurnost u koraku, kao da sam naisao na metalne kugle po cesti. Posvuda oko mene su lezale jabuke. Neke vec i trule, miris propadanja je stipao nosnice. ”Midina petrovaca”. Stekao sam dojam da cu se ugusiti ako se pomaknem. Svjetlo iz susjedstva nestade a prozorsko krilo se zalupi snazno i brzo. Bauljao sam po trulim plodovima kao opijen ne upravljajuci svojim pokretima i pravo prema uzbrdici. Nagli lavez psa u daljini oslobodi moje pokrete te se povukoh iz dvorista na put. Osjecao sam kao da me neko posmatra jer sam neovlasteno usao na tudji posjed zbog cega cu snositi i posljedice. Zapravo, tako je i bilo.

             Torbu sam namjestio na rame i okrenuo uza stranu. Prve sjenke na prozoru moje kuce nagovjestile su skori kraj moga puta. Nisam mogao razmisljati ko me je prvi primjetio, nisam imao snage. Sa dubokom odsutnoscu vukao sam nove cipele.

Vozovi moje mladosti su sasvim jednostavni, pamtljivi, životom ispunjeni i nezaobolazni. Zeleni, teški vatreni nosači snage od čelika, puni neobuzdane i ćudljive očekivanosti. Puni susreta i doživljaja, zaljubljenosti i ljudskih tragičnih priča. Svega. I brzi dovraga, čak i kada zastajkuju na tren da pokupe u svoju utrobu čitav svijet i tada su opasno primamljivi.

Moji vozovi su malo drugačiji od onih sve češće pominjanih plavih ili crvenih vozova koje smo dočekivali ili ispraćali posebnim prilikama. Oni su imali svakodnevni put a naš život je određivao susrete sa njima. Nismo imali puno izbora, uvijek su oni bili u prednosti.

Moji susreti sa vozovima bili su više od običnih svakodnevnih susreta. Impresionirala me uvijek snaga i energija u kontaktu sa tim cudom koje se pametno kreće tačno određenim smjerom i pravcima, i uvijek u isto vrijeme. Akademsko zakašnjenje ne bilježim, iako ga je bilo. Susret je uvijek započinjao na stajalištu gdje sa torbama pored nogu iščekujemo naš odlazak koji se mjerio izlaskom činovnika u uniformi sa drvenom palicom ispod pazuha i pištaljkom u ruci. Metalna grdosija što se približava opasno i prijeteći brzo, u masi radoznalih i nestrpljivih putnika, pratila je njegove pokrete i pištu koja se miješala sa parom, škripom metalnih kotača, lupkanjem po točkovima i podrhtavanjem tla. I glasnim najavljivanjem mjesta. Taj čova je imao stila, vjerujte mi, i nije se bojao. Suvereno je gospodario vozovima i našim nestrpljenjem i bez njega se nije moglo zamisliti naše putovanje u nepoznato. Njegova pištaljka je uvijek prekidala zagrljaje opraštanja, plač, metež i nered na pijeskom posutim stazama između duplih teških drvenih mostova utegnutih glomaznim vijcima, koji se udaljavaju u daljinu i približujući se međusobno grade jednu liniju vodilju..

Nikada nisam doživio ovaj slatki metež, vrevu, rastajanje i opraštanje na autobuskim stanicama. A bilo je svega toga. Jednostavno se uđe ili ostavi torba, mahne rukom i..To je sve. A vozovi..oni naprosto nedaju zaboraviti naš cilj, naše osjećaje i emocije.

Moji vozovi su moje bogatstvo. Oni mogu i u zemlju i u vodu. Ne vidim, ali znam da sam kroz brdo, u krivini ili da ulazim u stanicu. Onda, pomognu mi da se opustim, da prošetam i razgledam po mojim istosudbinama, da olakšam utrobu ili izbacim mokraću, osim u određenim trenucima, naravno, mogu čak i da hazardiram: ako hoću biti lukav i prepreden mogu i kartu izbjeći. U autobusu mogu samo sjediti i čitati novine, a u rijetkim pauzama ispušti cigaretu na brzinu i pratiti kad će namrgođeni vozač i njegov dvojnik kondukter da se pojave iz kafane sa čačkalicom u ustima i mirisom odojka, janjetine ili luka.

Još uvijek pamtim brzi voz Knin-Beograd koji ..”preko Bihaća, Novske i Vinkovaca ide za Beograd”. I koji “ulazi na treći kolosjek“. Obično sam u susretu sa njim noću, kada nije ni dan ni ponoć, a rastajemo se kada je uveliko svanuće. Cijelu noć se družimo, uživam u kloparanju točkova, u ispuštanju gasova ili zvukova čelika po čemu znam da smo u blizini mjesta ili nepregledne krivine. Kad mi zapišti u ušima, znam da smo duboko u utrobi zemlje, kad se zatresu torbe iznad glava, spajamo se negdje ili razdvajamo. Kad nas je sve manje u kupeu il na hodniku, znam da sam blizu Beograda. Sve sam zapamtio.

Mogao sam cijelu noć držati oči zatvorene, u svakom momentu sam znao gdje sam, ko sam i kuda idem. Moji vozovi su moj život, donekle. Sa male, slabo osvijetljene stanice u Bihaću, oni su me mogli odvesti na sve krajeve kugle zemaljske. Beograd je bio dovoljan. I kraj svijeta: tamo su se spajale sve tračnice moje dosegljivosti, tako mi se činilo. I niada nisam vidio toliko svijeta, toliko šina i čuo toliko glasova. Kao što sam u Beogradu čuo, vidio i doživio.

Brzi vlak Knin -Beograd, ulazio je i izlazio na perone moga života i bili smo nerazdvojni godinama. Uniformisani nosač pište i palice koji se nije bojao lokomotive i brkatih konduktera sa debelim naočarima na nosu koji su sumnjali u sve i svakoga, svojim signalom bi odredio vrijeme i momenat. Ostalo je sve na vozu: moj brzi voz je znao kuda ide. I znao je šta znači natpis ispod okvira njegovih prozora “ne naginji se kroz prozor”, ispisan na meni nerazumljivim jezicima. Ja sam znao slušati Čolića i njegove Podlugove, imao sam razloga da se suosjećam sa njegovom Selmom, znao sam da nema tog snijega i da ne postoje takvi sniježni nameti koje moj voz neće zaobići ili razrušiti. Na putu do cilja.

Moj cilj je bio Beograd. Tamo je kraj i početak svijeta, tamo završavaju svi vozovi. Ko mi ne vejeruje neka pogleda željezne barikade i gumene teške jastuke na ivičnjacima u kojima nestaju tračnice iz Knina, Sarajeva, Zagreba, Zenice. To je mjesto gdje moji vozovi dolaze, gdje se odmaraju čekajući da se snađemo u beogradskom jutarnjem slatkom metežu. Dok razgrćemo laktovima kroz narod koji, iako putuje, nigdje ne žuri : kao da stoji u mjetu. Mislim da niko ne sluša razglas koji je, iako snažan, slabiji od ljudskih povika, od jurnjave u svim pravcima, od povika penzionera i taksista koji ti peglaju rebra sa svojim nakaradnim kolicima od drveta ili metala dok pokušavaju da ti otmu torbe iz ruku..Uživam u tom haosu i neredu i uopšte ni ja ne žurim. Zato, jer kada dolazim u Beograd, dolazim kući. Osvrćem se na hladnu lokomotivu koja se puši od znoja, skoro ne vidim nezainteresiranu uniformisanu osobu u tamnim staklima kabine. Moja lokomotova ne daje znake života i čekajući zvuk pištaljke prikuplja snagu za slijdeće putovanje. Traži predah. Jer, od Bihaća do Beograda, samo je jedan odmor u Novskoj.

Ja netrebam predah, vjerujte mi što vam kažem. Tražim prolaz kroz špalir ljudi koji se miješaju kao tračnice, tražim prvi kiosk sa burekom od sira koji miriše po čitavoj vasioni. Tražim jutarnju kafu u prljavom ali dragom Bufett-u gdje rade neizgledne a ljubazne gospođe koje prodaju loš konjak, štapice i hladne sendviče po skupoj cijeni. Mene zanima samo jutro, koje samo što nije. Očekujem povratak u stavrnost, dok probam prvu kafu koja mi vraća snagu i odmor i ne mogu dočekati trenutak da stignem na odredište. Znam da će me u sanjivom Studenjaku, u jutarnjoj iznemoglosti studentskog doma, u jednoj toploj maloj sobi sačekati Ana i zato brzo tražim autobus broj 601 za Surčin. Uživam u jurnjavi zaposlenih beograđana i lukavih kradljivaca novčanika i dokumenata, i uopšte ne trčim za stolicom. Okačim se o šipku na srednjim vratima i razgledam. Stdentsku karticu za prevoz imam, ne bojim se iznenadnih na kilometre prepoznatljivih kontrolora sa plavo’prugastim košuljama i plavim kravatama koji žele ostati neprimjetljivi. Čak i Sava mi se čini još pospana dok je osvajamo uz pomoć betonskog mosta što stenje pod klimavim autobusom punim našminkanih i dotjeranih gospđa, penzionera sa cekerima u ruci i onih ostalih koje ne mogu baš dobro opisati. Smješkam se, iako znam da mi nema spavanja. Uz misli o vozovima koji će sada ko zna gdje i ko zna kud, ja sam sretan jer znam da ću uskoro završiti u toplom, od sna ugrijanom krevetu i slatkom i priželjkivanom bunilu. Ja znam da sam kod kuće.

A kada na studenstskom razglasu začujem sjetne zvuke balada, Čolića ili Dugmeta, ili Miše Kovača ili Kiće Slabinca, onda je sve jasno: ja sam na kraju puta. A tek kada ugledam uske i mračne studentske terase i neizgledno nabacan veš na njemu, onda dileme nema. “Plavičasti brushalteri u jutarnjoj izmaglici” što reče pisac Dragan Lakićević u svom romanu Studengrad, potvrda su da si na cilju. Ključ od sobe je već odavno u mojoj ruci, a torba mirna i strpljiva i sva isprepadana od ljudskih stopala i laktova, uz moje noge. Promiču zadnje sjenke novobeogradskih solitera, Kapija Balkana i travnjaci Doma. Nema šta, tu sam. Moji vozovi me nisu iznevjerili. Nikad!