I odluka je pala . Pozvacu strinu. Kad vec nemam blize rodbine. A i ona mi je doduse bila kao mati. Pazila me, odhranila i meni su uvijek umjesto majke psovali strinu.To ipak nesto znaci. Bar meni. A i njoj, sigurno, jer, kad sam je nazvao i saopstio joj svoju odluku, samo sto nije pala u komu.Iz njenog vristanja od dragosti shvatio sam da je bilo krajnje vrijeme i da je ona to ocekivala. Jer kaze : nista ti ne brini, ja sve znam oko puta i ponasanja, pa pola naseg sela je stalno u Americi, a pola na njivi.
Ostao sam skoro posramljen. Ipak, kratke upute joj dajem:ne idi daleko iz cekaonice, uglavnom suti (ne brukaj se svojom pricom-strina voli puno pricati i sa svakim), prati nekog od nasih i pitaj ga za savjet, drzi uza se moju adresu i telefon, ne nosi puno stvari i cuvaj torbe, ne govori nikom kuda ides, sto mora to svako znati. (Ni ovdje u Utici nisam to nikome rekao, htio sam da ispadne spontano).Onda, vezi se u avionu kad i svi ostali, jedi sta ti ponude jer neces znati traziti sta zelis, let ce trajati oko osam sati, ja cu te cekati na aerodromu u Syracuse....

Na moj bankovni konto je pala poneka tisuca dolara (to se mora), papiri su otisli a vrlo brzo je strina javila da ima vizu.Onda zovi kompanije, pa karta, pa sve ostalo...Da vam iskreno kazem, radovao sam se.Bio sam sav uzbudjen, a nikom ne govorim. Necete vi meni tako, u sebi sam razmisljao.Istina, malo sam se pribojavao za strinino zdravlje.Imala je stalne probleme sa niskim tlakom, plucima i bubrezima.Kad sam joj napomenuo u vezi toga, lakonski je odgovorila:ha, umrijeti tamo ili vamo, isto je.. Bome nije strina, ima tu velike razlike, vec sam se raspitao, no nema se kud. Valjalo je cekati dan”D”.

A taj dan, otisao sam na aerodrom. Sam. Hazbendovci sam rekao da necu nikakav dernek odmah vec ce to biti iznenedjenje. Djeca su mi vec odrasla i strinu zaboravila pa je to njima vise izgledalo kao ucestvovanje u kakvoj utakmici. Kao takmicenje sa mojim zemljacima. Vani je padao sitni snijeg i puhalo je, ali bio sam na mjestu na vrijeme. Vidim dosta nase raje, poznam ih po galami i facama, vuku torbe, slikaju se sa rodbinom koja je upravo stigla, vidim i suze... Avioni slijecu i uzlijecu a od strine ni korova..I salteri se zatvorise, prodje deset sati, pa jedanaest, uskoro ce i ponoc a ja uvijek cekam. Nemam koga ni pitati. A i sta bi. Znao sam broj leta, znam vrijeme, nema sanse da pogrijesim.To je mogla samo moja strina. Kad sam se vratio iza ponoci kuci, docekala me puna soba ljudi i zena. Uplasilo me, ali ubrzo saznajem: proculo se. Znaci hazbendovca i bog. Samo se smjeskala i sluzila hranu i pice. Kad sam upitao za strinu, mrtva hladna mi saopsti : strina je sletila u Chickago. Kaze, zvali su iz emigracionog ureda i rekli da su je jedva pokupili iz aviona, vristala je ko akrep i otimala se. U zgradu su je odvukli skupa sa torbama (nije ih dala iz ruku jer je mislila da joj hoce ukrasti i oteti stvari), nasli prevodioca te im je dala nasu adresu. Sok. Hazbendovca prica da je vec zvala kuma u Chikagu i da je strina kod njega, dovesce je sutra licno on. I jos veli kako je strina totalno slaba, jedva veli dise. Majko moja! Izgubila je jednu torbu, nije pronadjena,rekli joj da je otisla za Detroit, a tamo su joj njeni lijekovi.

Majko mila, da ste mogli vidjeti moju strinu. Promijenila se, ostarila dobrano. Ublijedila ko papir. Kaze: slagao si me za vrijeme, kad smo poletili u 6 ujutro, trebali smo biti u Americi u 2 sata, a nije tacno. Sati se izgubili u avionu. Kazem joj strina to je vremenska razlika, ali dzaba. Onda veli, oduzilo se ko teravija, ustala sam da protegnem noge i malo setala pa su na mene vikali i onda me svezali. Znao sam da je strina setala u nevrijeme. Povracala je, veli te su joj naramak leda natovarili na ledja, bila je sva mokra. Otkud u Chickagu, pitam je, a ona kaze da je pratila jednu nasu zenu, tako si veli rekao.I jesam, ali ne bas tako. Pitam je kako je sletila, da li ju je bilo strah, a ona kaze:nije se ni poskliznuo, sletio je bas fino, ali nije u dva ili 3 sata kako si rekao.Opet ona isto. Kaze, vozi taj LuftHAMZA, nema sta. Ispravljam je: Lufthanza, a ona odgovara:pa Lufthamza, tako sam i rekla. A obukla se smijesno: trenerka Reebok, zavila kosu maramom pa nekakav sako preko..Hej, izgledala je ko penzionisani profesor fizickog. Kazem joj: bolje da si dosla u dimijama. A ona veli, nisam htjela, sta ja znam..I tasnu je kupila, zamisli. A drzi je nenaviknuto kao putnu torbu. Bilo mi je drago ugostiti to celjade, zasluzila je ona i vise. Mada, ruku na srce, ja sam nju ovdje pozelio radi drugih...

Pricali smo danima, ali sam vidio na njoj da je bolesna.Malo smo setali po parku (obukao sam strinu od glave do pete), ponosno je pokazao svima u Utici.I govorilo se: eno, dosla Memina strina, pitaj nju.. Strina je bivala sve slabija i bolesnija. Ondje u Topsu, gurali smo joj ruku u onaj tlakomjer svaki dan.Nizak tlak, ubija. Onda se zalila na hranu, kaze da joj je sve slatko, povracala bi. Pa veli kako znate koja je vasa kuca, sve su iste, i ruzne brate, drvene...Po noci umre veli od straha, sve nesto skripa,trese...

A doktoru je ne smijem voditi, nemam para za to, a sve joj govorim da ce proci. Ona bi isla, ili veli, da mi stigne torba, imam tamo lijekova. Imam one zelene, one su za vatru, zute za dihljevinu, plave su za bubrege...a one male sitne, one su za tlak...

Kad je stigla torba (nakon nekoliko dana),strina se malo pridigla svojom medicinom, ali vise je lezala u krevetu.Hoce boga mi umrijeti, pomislim. Mnogi su tako dosli ovdje u posjetu i nasli vjeciti mir. Kuci poslati umrlog, e to je skoro neizvodivo jer je skupo.Kazu, treba puno para. Uglavnom ostaju ovdje. Kad je strina namirila mjesec dana i sve u krevetu, nazovem lokalnog hodzu da se informisem za nedaj boze. Kuku meni, prvo je izgalamio na mene sto me nema petkom, pa sto ne placam svoj dug-hodzarinu, pa tako redom. Kad sam mu rekao sta je u pitanju, samo je seretski odgovorio:sto je od boga, sladje od meda! Hm.Z ar ima i toga, zar moze smrt biti slatka? Strina nikad ne smije saznati da sam u svoj muci obavio i taj razgovor. A na poslu sam bio pun sebe. I meni ima ko doci. Pa sta bilo da bilo.

I da vidite, dva mjeseca su prosla za cas i u frci. Posao, kuca, prijatelji, posjete i sve tako.Strina malo dosla do sebe.a meni milo. Uskoro veli ide, prikucilo. Pa sad mi je jasno da se ona razbolila za kucom. Ne moze se navici ovdje, sve je drugacije.I meni govori da se vratim. Sta ces ovdje, pita. U sebi mislim, ne pitaj nista, suti. Ne mogu joj odgovoriti, ne znam odgovor, a nesto mi se nadulo u prsima ko sljiva u guzici. Ona pije kafu sa kockom (vaganom, pravom kockom), smijesi se,dosla do sebe. Odvedem je u soper i kupim joj svasta, pa poklone za neke rodjake u Bosni. Spremamo je za let. Dolaze ljudi mojoj kuci, donose novac, slike i kasete, poklone, za svoje. Odmjeravamo velicinu poklona. Ne moze ako je preveliko, i sve tako.Strinine poklone smo uglavnom pojeli (donijela je kestena, oraha, graha, cak i par dunja zutih ko dukat i pomalo u propadanju), a vunene carape djeca nece da nose, a strina se ljuti. Veli da je maksuz za njih isplela. Cula je da je ovdje jaka zima.Meni je kupila debelu rolku na pijaci, nije ni losa, a mojoj hazbendovci solje za kafu.I donijela je rahat-lokuma pet kila.I sa orasima i bez.Ona zna da ja to volim. Naravno, pala je i litrica domace. Mi smo njoj (nije da prebacujem) kupili svega i svasta.Pune tri torbe.I dali joj para, neka se zna.I rekli joj da ce mo je zvati cesce. Neka sebi kupi mobitel da ne ide u selo na razgovor sa nama.Potrosilo se nema sta, ali ne zalim. Samo nek je ozdravila, razumijete sta hocu reci. I ona ode. Kao da nije ni bila. Ispratismo je sa suzama. I sa velikim pitanjem u ocima: gdje ce nam strina sletiti: u Amsterdam, Frankfurt ili Prag. A mozda i u Stkholm. Svejedno, kod nje se nista ne zna. Najvise bih volio da mi se javi iz Zagreba. Znam bez obzira na sve da ce ona kad dodje u svoju malu kucicu na selo nacisto ozdraviti.To mi je i rekla kad je posla.I moci ce svakom sa ponosom reci: ta bila sam i ja u Americi, nista posebno boga mi. Znam ja nju.

Kad se oglasila od kuce, zaspao sam kao beba poslije kupanja. A na poslu, imam osjecaj da me svi gledaju nekako drugacije, sa vise postovanja. Drugacije i bog, a ne znam objasniti.Na pauzi me Muradif ocosio sa svih strana kao na pijaci a onda me dotukao naskroz.Kaze, cujem da ti je bila strina, a faco.Da, kazem pun sebe. A on veli:e kako si ti bio benast i ostao. Sto, velim. Pa konju jedan,s ta ce ti stara i bolesna zena ovdje.Mogla je i umrijeti, pa bi onda vidio. Ali, velim, pa svima neko dolazi, ili otac ili mati, braca, tetke, punice, svastike i sta sve ne znam.Da veli on, ali nije to isto, budalo. Vecina od njih dolazi ovdje i radi. Eno ti Hame, punac od onoga malog iz prve smjene.On radi vec tri mjeseca, zna sve oko kamena, onaj drugi je majstor za krovove, treci je strucnjak za stepenice. A zene rade po restoranima ili ciste kuce.Svi zaradjuju i svima dobro.Ne dolaze oni vamo iz prevelike ljubavi, konju jedan blesavi.Pa onda tu je biznis sa robom iz Bosne i obratno, pa prenos novca, pa...Ej, a ti dovukao bolesnu strinu da ti ovdje umre.Bas si opicen. Ma velim, ja sam mislio da je to drugacije,da se raja pozelila. Hej, prekunuo me u pola recenice, ovo ti je Amerika, kad ces nauciti. Zasto su avioni prebukirani Bosancima, de razmisli.I sta si ti uradio, potrosio tri cetiri hiljade i nista.Ovo ti je America, jel shvacas. Ne shvatam nista, kazem mu. I ne ponavljaj mi gdje sam, nisam valjda u Kini, bar to znam.I znam da neki vec dolaze po nekoliko puta, mislim rodbina. Znam da neki pjevaci dolaze u pecalbu, da pjevaju po kafanama, ljudi pricaju da dobro zarade. Ali, ne mogu zamisliti moju strinu u Mc Donaldsu kako ljusti krompir i bog.Vidim da je ljut. Kaze, ne moras strinu, ali imas li koga mladjeg i zdravijeg.Okrenem se, necu da ga slusam. Imao sam osjecaj da mi je opsovao strinu.
Bolilo me to u dusi, ali nisam reagirao.Ocutao sam. Mozda u nekoj drugoj prilici, ali sada ne. Nikako. Osjecao sam se pobjednikom, kao vlasnik izgubljenog tiketa sa dobitnom kombinacijom.Upravo nekako tako, blesavo dobro. Do besvijesti.