29.06.2010. izborna KATARZA
Bilo bi dobro da svake godine imamo izbore, lokalne ili opšte-državne. Znam, to košta miliona, ali, šta je danas milion? Ništa. U svijetu ima petanest miliona milionera, međutim to je obična nula naspram javno pokazane brige za ljudima, za životinjama, prirodom i posebno, svom zavičaju, kakva se može vidjeti samo svake druge izborne godine.
 Novac je ionako prolazna prljava stvar. Kad dođe predizborno vrijeme, vidimo da ni vrag nije tako crn kao što se priča. U tim trenucima tek postanemo svjesni kakve vrijednosti imaju naše vođe, one se nemogu uporediti ni sa čim na svijetu. Nema tih para koje bi mogle biti adekvatna satisfakcija za takvo javno skrbništvo, takvu iskrenost duše i merhamet. Naši političari, predsjednici Partija i vjerski poglavari se u tih nekoliko mjeseci pred susret sa narodom 'otkriju' do bola. Saznamo kako oni nisu zapravo ništa posebno već dio nas, kako voze ista auta, kupuju u istim trgovinama i jedu skoro istu hranu. Pate od istih nevolja, od istih bolesti, liječe se u istim bolnicama, svraćaju u iste obične kafane, zaseoke, imaju čak smisla i za humor. Pravi reprezenti nas, običnog puka, koji tek u to predizborno i izborno vrijemo postanemo važni i značajni.
O nama se svi redom brinu. Nikada ne zaborave Dijasporu, sirote paćenike u tuđini kojima su ove izborne godine jedini znak da postoje uz domovinu i zavičaj. Ma čak se ni nacionalno tada previše ne prebrojavamo, naprosto čovjek nezna kojeg bi prije odabrao. Islamska Zajednica, obje Crkve, predsjednici stotinu Partija, onda nekakvi Nezavisni solo- strijelci, Uduženja, sve to toliko snažno i toliko napadno nahrupi u naša dvorišta i okupira naše živote, čovjek se prosto osjeća neugodno. Dijele nam kafu, ako nisi u kući ostave ti koju kilu pred vratima uz kurtoaznu čestitku tipa 'Mi mislimo na Vas', ili vas pozovu pa Vam iz čista mira uruče motokultivator, pet-šest ovaca ili čak poneku rasplodnu junicu. Ej ! Neki poklone i poneki šporet na struju, života mi, suze naviru na oči. Toliko je pažnje i ljubavi da se čovjeku lomi srce. Jer, nije baš to tako jednostavno kad te dvije godine niko ne vidi, ne primjećuje, gazi i ubija, kad te pljuje i šamara, zaobilazi kao raskravljenu balegu a onda se nakon dvije godine pojavi kao Majka Tereza sa poklonom u ruci i finom čestitkom.
Ljudski je griješiti, običan puk olako zaboravlja. A i nije u našoj krvi niti u duhu vjere da cijeli život mrzimo. Što bi rekao naš Vječiti Maršal Ummeta Reis Cerić 'nije Musliman ko se ne povrati'. Ili što bi rekao velečasni 'Praštanje je naš moto'.Ma čak nam ni tamna stakla skupih mercedesa ne izgledaju tako elitno tamna već nekako prašnjava i pohabana, onako - naša. Niti skupa odijela izgledaju otmjeno. Niti velelepne kuće i stanovi naših posjetilaca izgledaju tako udaljeno od nas, niti je to nekakva materijalna naknada za toliku i takvu brige sve ove duge i teške godine.
Onda nam obećaju šta će sve uraditi, izbace svoje programe, platforme, smjernice i planove. Ljudi moji, ništa ne zaborave. Od stare devizne štednje do povratnika koje osim političara u ovo izborno vrijeme niko drugi ni ne spominje. Kad čovjek čuje koliko samo energije i svog slobodnog vremena izgube za nas, koji prema njima nemamo nikakvih obaveza, dok oni sav svoj život planiraju prema nama i sa nama, onda tek postane jasno zašto smo mi običan narod takva neodgovorna hrpa ljudi kojima je najteži trenutak u dvije godine otići do kartonske kutije u svom dvorištu i zaokružiti redni broj. Sramota. A tek, gdje je tu svakodnevna briga o našim dozvolama, našim pasošima, vizama i štokakvim sve zahtjevima o kojima se moraju brinuti, sjedeći u zatvorenim i policajcima okruženim prostorima, kao u zatvoru.Slušajući Sulejmana Tihića, Harisa Silajdžića, Željka Komšića, Dodika, Lagumdžiju, Dolića ili Čovića, ili bilo kojeg od vječitih kandidata vječnih funkcija, kako danima pred ovo svečarsko izborno doba pišu hvalospjeve nama običnim smrtnicima, dođe čovjeku da zadrhti od dragosti. Pa još kad nam dovuku šlauf sa pitkom vodom u ovom 21. vijeku na domak naše kuće ili postave koju banderu, probiju put, tu zaista zastaje dah u grlu. I nema riječi.Šta bi bilo da nije njih? Kako bi imali dokaz da postojimo, kao putovali ili radili svoj svakodnevni posao ? Evo, listom čiste korita rijeka, sve neke nove organizacije, izdanci mladih iz istih Partija, neki budući dušebrižnici, kupe papiriće po parkovima, obilaze dječije jaslice, bolnice, špartaju Amerikom, Canadom, Evropom, svakom žele pokazati svoju odanost i pažnju, idu u džamije, Mjesne Zajednice, nema kutka na stopi našeg zavičaja užeg i šireg koji nije posjećen, pa se zaista čovjek mora upitati odakle im tolika energija i kad će već jednom taj Treći oktobar da izvučemo svoje lijene guzice i da zaokružimo najboljega. To je najmanje što možemo i moramo učiniti i to je ništa naspram onoga što oni rade za nas. Ako još uz glasački materijal padne poneka crkavica, biće to razlog više naše odanosti. Na TV toliko javno i otvoreno govore o sebi, o drugima posebno, ogolili su svoju dušu i tijelo do kosti, znamo sve o njima. Ono o nama ništa neznaju i to je velika nepravda za koju smo sami krivi..
A tek kako napadaju one druge što nisu kao oni dobroćudni i poželjni, to je prava atrakcija. Pa kako ne zaboravljaju naše istorijske pobjede, naše izdajnike, naše mrtve i invalide, naše prijatelje..ma ništa od Boga dato. Neviđeno čišćenje prirode i duše, jedinstvena katarza kakva se može vidjeti samo u ovo svečarsko predizborno vrijeme.Zato jedva čekam izbore.
To ti je kao Bajram ili Božić, kao Ramazan. Iako znam da iza toga slijede dvije dugačke godine muka i ignorisanja, zaborava, proći će to. Za takvu katarzu vrijedi čekati.
To treba doživjeti. A vrijeme leti. |
11.02.2007. VOODOO COMMUNICATION
 Savremeno društvo se susreće sve više sa problemom komunikacije, kako u porodici, na radnom mjestu tako i u medijima. Neko je već ovaj segment našeg društva nazvao “nasilnom komunikacijom”, neko ga zove bezobzirnom i bezobraznom razmjenom mišljenja, stavova i ideja a uveliko se, zbog sve veće eskalacije ovog društvenog problema organiziraju seminari,“okrugli stolovi”, dakle, javne tribune, sa ciljem ublažavanja posljedica takve pojave. Posebno izražene u medijima i kvazi medijima.
Danas svaka ubleha sebe može nazvati medijem. Dovoljno je da imaš par desetina dolara za server, da prekopiraš program za izradu web stranice i da svoje slobodno vrijeme kojeg imaš na pretek pretočiš u svoj izum. I jer te niko ne vidi a ti sve čuješ i vidiš. I sve znaš.
Milioni besposličara sakrivenih u svojim foteljama dobivaju pravu priliku da se igraju medija. Jer, ti si u eteru “On air”, ti si medij, javno glasilo, radio, što god hoćeš. Odmah postaješ “glavnim urednikom”, tako sebi tepaš, pozivaš se na “studio” na “program uživo”, iako znaš da sve to radiš iz dnevnog boravka, međutim, milioni frustriranih i željnih ovakve nasilne komunikacije jedva čekaju.
Da pod šifrom, pod maskom iza busije “očitaju lekciju”, raspravljaju o istorijskim događajima, o događajima o kojima nemogu sataviti ni dvije proste rečenice van ovog zaklona.
Kao u voodoo magijama:
bockam te iglama sa pristojne udaljenosti a tebe kao boli… |
Od sredine juna mjeseca Federacija BiH nema zastavu.
Toliko je sve relativno jednostavno i normalno. Sve osim našeg života koji je naprosto stvaran, kratak i koji u svojoj jednostavnosti samo popunjava društvene praznine od početka do samog kraja.