Bo(g)me Mirsad Veladzic ima jaja, raja!
Ako još niste čuli, nacijo, ovaj nekadašnji gubernator Unsko Sanskog Kantona i glavni ratni ideolog i kreator predratnih, ratnih i poratnih zbivanja u Krajini izmislio je novu sortu jaja.

Trebala bi se zvati 'omega-3' jaje, traži se lova za reprodukciju ove umotvorine i akobogda nije isključeno da Krajišnici još po ko zna koji put od Veladžića dobiju muda pod bubrege!
Naravno, ovu ideju sada 'priznati profesor' Biotehničkog fakulteta u Bihaću, vanredni i redovni profesor Medrese u Cazinu i još stotinu divljih bh fakulteta ne realizuje sam već u suradnji sa Sarajevom a plodonosna jaja Mirsadova će se uskoro naći na našoj trpezi. Navodna jaja sa tri bjelanca i još veća i više žuta tri žumanca su testirana kod jarana u Sloveniji u Institutu 'Emona' a osim Mirsada i njegovog fakulteta u otrkriću ovog fenomena učestvuju još i Agencija za sigurnost hrane BiH, čak i Ministarstvo civilnih poslova Bosne, pod kodnim imenom 'Triple Helix'.
Nacijo, ostaje još da Veladžić obezbjedi nekih 100,000 KM i čarobna gigantska jaja će preovladati Krajinom. Uz put će se u autorstvo ovog nekadašnjeg magistra i kadrovika Fikreta Abdića a kasnije njegovog najvećeg protivnika uknjižiti i specijalna proizvodnja lana ili po krajiški 'ketena' koji je glavni 'krivac' u uzgajanju i proizvodnji ove nove sorte jaja. Najjednostvanije prepričano : kokama će se dati da zoblju zrna lana i onako drogirane proizvodiće pametna jaja koja su posebne optimalne masnoće i pospješuju zdravlje kardiovaskularnih organa.
Uzdanica SDA Partije i šehida i gazije Alije Izetbegovića i zet gazije Čengića, mladomusliman Mirsad Veladžić je, moramo napomenuti - zaista 's jajima'. Još od momenta kad je skupa sa Izetbegovićem u poznatom procesu istraživan kao maloljetnik zbog slike Homeinia u svojoj rodnoj kući, sve do današnjih dana.
Dok se silna korupcija i lopovluci po Bihaćkim Fakultetima tjeraju pod tepih i dok se traga za dekanom, Mirsad je pristao da privremeno bude i vršilac dužnosti dekana Ekonomskog Fakulteta. Tako se pravi krajiška kajgana.
No, dobro, reći ćemo čilbur i podsjetiti. Mirsad Veladžić je osnivanjem nekadašnjeg Bihaćkog okruga pobjegao iz Velike Kladuše i dao se u zacrtanu zadaću : ugušiti ideju Autonomije i oformiti V Korpus koji će ubiti Abdića i svakog njegovog pristalicu. Rezultate ratnih događanja znamo, ma zna se čak i njegova uloga sa generalom Dudakovićem u likvidaciji bužimskog generala Izeta Nanića u fazi završetka ratnih događanja, njegov udio u odabiru strijelaca na atentat Abdića u Rijeci je još poznatiji.
Iako je uz silnu podršku Izetbegovića od običnog direktorčića Agrokomerca i predsjednika Izvršnoh vijeća Opštine Vel. Kladuša 'dogurao' do nebeskih visina početkom rata u Krajini kada je vladao 'Bihaćkim džepom' - sadašnjim US Kantonom, Veladžić je po uzoru na učitelja Aliju oko sabaha zborio ovako, oko akšama onako.
Tvrdeći da Krajini ne trebaju škole već džamije i mejfeti, dao se na doškolavanja i sticanje titula. Odskočna daska mu je bila ratna funkcija a kasnije kada ga Visoki predstvanik za BiH Wolfgang Petrich smijenjuje zbog njegovih nacionalističkih poteza i djelovanja sa svih javnih funkcija 1999 godine, djeluje 'tajno'. Prvo preko Islamske Pedagoške Akademije, kasnije kroz Medrese i fakultete. U tadašnjoj odluci OHRa od 19.11. 1999. godine kada je ovaj strani aparatčik smijenio 22 javne ličnosti, krije se sva mudrost i uspješnost ovog političara i naučnika.
Izmedju ostalog, tu se navodi kako je nakon izbora 1997. Veladžić "imao ključnu ulogu u opstrukciji provedbi izbornih rezultata, zbog čega mu je Izborna apelaciona potkomisija izdala upozorenje u vezi sa njegovim miješanjem u provedbu izbornih rezultata u Bužimu. Bio je ključna ličnost u kontinuiranom organiziranju nasilja i zastrašivanja u sjevernom dijelu ovog kantona. Izborna apelaciona potkomisija je 1998. novčano kaznila gospodina Mirsada Veladžića zbog podsticanja negativne sigurnosne klime u Velikoj Kladuši. Tokom 1997. i 1998. vladavina zakona je kontinuirano kršena od strane Vlade..."
Ima toga još, međutim, šta vrijedi kad Mirsad ima jaja!
I ima diplomu i ima funkcije. Ostaje još zabilježeno kako se sumnja da je umiješan u ubistvo bihaćkog doktora Irfana Ljubijankića međutim kasnije, Veladžić je rehabilitiran.
Na suđenju pred Sudom BiH bio je i optužen za malverzacije sa 'braćom' Turcima 2003. kada je dio zgrade bihaćkog Doma zdravlja ustupio turskoj firmi 'SEMA' koju je predvodio Egitim Ogretim Išletmeleri iz Istmabula, na 20 godina i uz naknadu radi osnivanja Bošnjačko-Turskog Koledža, međutim Sud ga je, kao što je i red, oslobodio jer nije dokazano da je Mirsad zaradio u ovoj transakcji. A pominjali su se milionski iznosi.
Na kraju, priča o o obogaćenim jajima Veladžića ima i svoju dodatnu dimenziju, važniju od samih jaja, iako su jaja bitna.
Ne kažu džaba stari Latini 'ab ovo', što će reći - sve počinje od jajeta. Naime, kako je od septembra prošle godine pod očiglednom cenzurom i ignorancijom Plan Fikreta Abdića za spašavanje Agrokomerca, Mirsad Veladžić se snašao : umjesto Babinih planova koji 'ne piju vode', ponudiće Krajini svoja extra jaja. A čim se govori o proizvodnji jaja, eto dobre ideje koja pokazuje da Veladžić skupa sa vladom u Sarajevu misli i o Agrokomercu.
I to konkretno, 'za razliku od Abdića'.
Samo još da siroti Mirsad nađe tričavih 100,000-darki.
Kao da sa svojom zaradom ne može sam da to namiri.
Ako nikako drugačije, mogao je to namiriti od prodaje imovine istog tog Agrokomerca, samo da se dosjetio.
 

opširnije : u podrubrici "društvo i politika" 

Od nekoliko stotina tobože nevladinih i neprofitnih udruženja i udruga koje parazitski sišu državni budžet Bosne / i čitave Federacije/ pomena vrijede najviše one koje se ubiše za silnom brigom o Srebrenici, a među njima dvije sa posebnim razlogom : 'Pokret enklava Srebrenica i Žepa' koju vodi već dvije decenije 'majka' svih 'majki' Munira Subašić, te udruženje 'Srebreničke majke'' na čelu sa 'majkom' Hatidžom Mehmedović. Možda nije za 'odbaciti' ni 'majka' Hajra Ćatić i njena firmica zvana 'Žene Srebrenice'.

Zato jer ove, itekako profitne u stvarnosti a neprofitne pred Bogom i narodom udruge nisu samo permanentni 'čistači' budžeta već su u FBiH faktor na kojeg vlast računa već pune dvije decenije.
Bez ovih udruženja a posebno njihovih predsjednica - 'majki', ništa se u Bosni ne smije niti može dogoditi : nijedan važniji zvanični datum, ni državni izbori ili izbori sudija i tužilaca, direktora raznih državnih agencija...izbor ambasadora..
Ma bez njih bi stao sa radom i Haaški Tribunal a kaficu ćaskanja zauvijek bi izgubio američki ili bilo koji drugi ambasador u BiH. Bez njih bi javnost bila uskraćena na svemu onome što tišti običnog građanina države, Srebrenica bi bez njih bila načisto zaboravljena, žrtve ne bi postojale nikako.
Još ako im se doda pride Reis Cerić i Islamska Zajednica ili poneki intelektualac tipa Gavre Grahovca ili naprasnog Bošnjaka režisera, pisca ili intelektualca Vladimira Gojera, onda stvari postaju kristalno čiste.
I nema toga ko bi im smio proturiječiti jer, gdje ćeš 'na majku' kumum te Bogom ili Titom koje su se u cjelosti posvetile Srebrenici.
I kako pisati o Srebrenici, o najvećoj tragediji Bosne i najvećem zločinu nad muslimanima, bez majčinske ljubavi.
Čim se u Bosni 'zatalasa' oko kakvih zakona, prava boraca, šehida obavezno, čim se približe ionako previše blizu izbori, eto ti 'majki'. Koje potpomognute Reisom i njegovom eštabliranom elitom u vlasti zaurlaju javnost do bola. I svi se zabrinu.
Da ne idemo daleko, nedavni revolt 'majki' na scenario Angeline Jolie i njenog filma, prvobitnog naziva 'Bezimena priča', kasnije nakon snimanja 'U zemlji krvi i meda', pokazao je snagu ovih vanparlamentarnih mozgova : film je sniman van Bosne, ocrnjen do kosti i popljuvan a Bosna je izgubila nekoliko miliona KM jer je ministarstvo zabranilo snimanje filma u Bosni. Jer su 'majke' ocijenile' bez čitanja scenaria da se Bošnjakinja u ratu ne može nikako zaljubiti u svog dželata Srbina.
Kasnije, istom halabukom, 'majke' su film okovale u zvijezde a Angelina je već 'usječena' kao kandidat za prestižnu nagradu grada Sarajeva i pozvana je u Potočare 11. jula ove godine.
Da se vratimo u budućnost koliko danas, desetog maja ove godine, 'majke' su ponovo budne i u akciji. Odposlale su prijeteća pisma američkom amabasadoru, svim predsjednicima stranaka u vlasti, svim stranim ambasadorima osim ambasadoru 'majke' Turske, da, ukoliko ne promijene izborni zakon tako da krajem ove godine za načelnika Srebrenice mogu glasati svi oni koji su po popisu 1991 godine imali prebivalište u Srebrenici, umjesto da mogu glasati kao i do sada samo oni koji tamo zaista žive, niko od njih nesmije ni 'prismrditi', kako rekoše 'prišuljati se' Potočarima, u protivnom ' biće belaja.
Džemaludin Latić, pero Reisa Cerića i urednik 'novog Ljiljana' zvanog 'Probošnjak' ih je podržao, ostaje da se vidi hoće li se od straha usrati Milorad Dodik, Lagumdžija, Tihić i 'sad ovako - sad onako' član predsjedništva Željko Komšić... Ili međunarodna silna javnost.
Zaista nema smisla marketingom zvana Srebrenica van institucija države Bosne / ako je uopšte ima/ udarati po narodu svake godine u isto vrijeme. I sa istim talambusima. Ili možda ima ?
'Majke' vjerovatno znaju da od promjene zakona nema ništa ali i dalje u isto vrijeme i o istom trošku, i po istom scenariu igraju raspirujući nacionalistički ples, pod istom dirigenstkom palicom. Bivša predsjednica humanitarnih rezervi ratne Srebrenice po odabiru Nasera Orića 'majka' Munira Subašić vrlo dobro zna da bi tragom njenog pisma trebalo promijeniti Ustav BiH i Izborni Zakon, a posebno Dayton, međutim, Srebrenicu ne prestaje 'prihodovati' jer od Srebrenice i kostiju mrtvih u Potočarima, 'majka' Munira odlično živi i uživa ovu tragediju dvije decenije. Prije nekoliko godina smo javno vidjeli na tv kako je u intervjuu u emisiji '60 minuta' na pitanje novinara Hadžiomerovića kako odlično zarađuje bezobrazno u mikrofon odvalila : 'jebeš 5,000 marki mjesečno, šta je to', dok je u knjizi Ibrana Mustafića o Srebrenici ostalo zapisano da je trkaći konj Nasera Orića u opkoljenoj Srebrenici dobivao više šećera nego svaki čekalac u redu, jer je 'majka' Munira ljubitelj trkaćih konja Orića. Kao i neosporenu činjenicu da je nov - novcijat džip UNPROFORa kao poklon udruženju završio u garaži njenog sina. I, na kraju krajeva, 'majka' se bori za Srebrenicu iz Sarajeva i ne pada joj na pamet da tamo živi ali joj pada na pamet svašta ponešto oko i u vezi Srebrenice. U pauzi dok u Sarajevu uživa na kafici sa predsjednicima stranaka, ambasadorima ili u kancelariji Visokog predstavnika, ili dok ne kruži avionom po Evropi i Bliskom Nam Istoku sa Reisom Cerićem
Slične nostalgijske muke preživljavaju i ostale 'majke', čak i nekadašnja konobarica Bakira Hasečić, koja brani Srebrenicu sa pozicije silovanih žena, jer je i sama bila silovana...
Ljudi moji, to majka više ne rađa, takve 'majke' se mogu samo jednom roditi. Nikad više.
Još, ako majčinsku prijetnju prenese agencija 'Anadolija', 'Al - Jezeera ili MINA, agencija Reisa, onda se ne treba pitati zašto su od ovog ultimatuma izuzeti unaprijed pozvani gosti Turske.
Istovremeno Centralna Izborna Komisija objavljuje datum održavanja izbora po istim propisima kao i do sada, cenzurisani primaoci majčinskog prijetećeg pisma su već u svojim kalendarima rezervisali Srebrenicu tako da 'majčinska' prijetnja prazno odjekuje preko stotina već spremljenih tabuta ukrcanih za kamion prema Potočarima. Ništa se neće desiti niti promijeniti osim što će nas opet posjetiti Potočari. Stiže 11. juli. Što bi rekao Amor Mašović, direktor Instituta za nestale, poslanik i advokat, uzdanica SDA Partije : 'nadam se da će ove godine biti još više identifikovanih žrtava nego lani'. I mi se nadamo, šta bi drugo, Bosna živi samo u pričama o mezarlucima, ratnim zločinima i brojkama. I prijetnjama, oglasima i otvorenim pismima vječitih 'majki'.

slika : Munira Subašić, foto : arhiv cross atlantic

SSI - Social security Income, welfare ili bilo koja druga socijalna nafaka koju su američki kapitalisti dobro osmislili u svojim zakonima, pravi je i nepresušni rudnik zadovoljstva zemljacima Dijaspore. Gdje je slogan i životno pravilo Bosanaca - 'bolje je primati manje a ne raditi ništa' - doživio planetarnu satisfakciju od koje se može ne samo živjeti nego i uživati. Jer, kad si 'socijala' onda ti država plaća sve, od troškova stana do liječenja koje je u Americi ravno umjetnosti. Od svih država Amerike, po 'dobroj socijali' se najviše ističe država New York, ovdje svi dobri ljubitelji 'hladovine' lete kao na solilo.
Naravno, vlast zna šta radi mrvice daje korisnicima socijale a bilione uzima od onih što rade, tako da je država New York po visokoj taksi /porezu/ u samom vrhu. Iako je zvanično taksa od 10 do 17 posto, ona se naplaćuje i do tri puta, nekad i više. Uz paradoks, bez čega se Amerika ne može ni zamisliti jer je puna paradoksa : najmanju taxu ili porez plaćaju bogati i velike korporacije, najveću sirotinja.

Tako je normalno da ja, recimo, kao zaposlenik, plaćam veći porez od Bill Gates-a vlasnika MIcrosofta ili Mitt Romney-a, predsjedničkog kandidata Republikanaca i bilonera. Šuplje igre aktualnog predsjednika Barack Obama-e i Republikanaca odavno su već u domenu vica i traju od 2008, od ulaska Obama-e u Bijelu Kuću. Kao, Obama hoće da smanji porez sirotinji a Republikanci nedaju bogataše. A mi ko fol treba da urličemo od sreće što imamo predsjednika koji se bori za naša prava i one druge koji nas ubiše blokadama svega onog što bi nam život činilo normalnijim i lakšim. Cvrc! Igre Demokrata /Obamae/ i Republikanaca su zapravo 'igre bez granica' jer se narod uvijek straši sa nekim 'dobrim' prijedlozima, obećanjima Barack Obama-e i lošim momcima iz protivničkog tabora koji nedaju da prođe u Kongresu ili Senatu nijedan njegov prijedlog. Iako se radi o jednoj političkoj partiji sa namjernim suprotnim predznakom, građani gutaju ovu šarenu lažu stotinama godina. I grbače, ne pitajući se zašto Obama ne upotrijebi pravo veta na takve zakone Republikanaca ili zašto ne odluči nešto i na svoju ruku. Kad već može poslati vojsku u rat ili specijalce da ubiju Bin Ladena ne tražeći ničiju podršku ili saglasnost, zašto ne bi tako odlučio i o taxama. Ni govora, sve je to dio strategije u kojoj se Bosanci pofino snalaze.
Tako neki dan zovnem jednog zemljaka korisnika socijale da mi nešto odradi kao dobar majstor-zidar a on mi fino odvali kako bi traženi posao mogao odraditi za dva dana i da bih to trebao platiti $500.00. Na pitanje kolika mu je dnevnica čova ležerno odvali da podijelim 500 dolara na dva, valjda znam matematiku, a na daljnje pitanje gdje to radi kad mu je tolika dnevnica koja se graniči sa sedmičnim čekom u gradu Utica NY, on lakonski odgovara : ne radim nigdje, ja sam na socijali.
I da se zna, vozi mercedesa, staru tipu koji je registrovan na ženu i ima dvije kuće koje renta, a i one se vode na rođacima.
Ja kad onda nas krene karta. I zašto da ne. Nigdje u svijetu osim u Americi ne postoji ovakav vid 'socijale', da ti država plaća sve a da još možeš raditi i zaraditi. Naravno, 'na crno', ali vlasti to plaho ne istražuju.
I još, da ti pravo na socijalu traje do kraja života.
Zato nam je grad prepun 'socijalaca', najviša zgrada u našem gradu je zgrada Socila Security a jedine stambene zgrade sa stanovima/apartmanima/ ovdje su zgrade 'socijalke' kojih ima na desetine. Vlasnici u njih useljavaju 'socijalu' a država plaća račune i opravke i održavanja. A 'socijalci' uz manje izuzetke - kao specijalci : k'o od brda odvaljeni, "boluju", 'provlače' karticu socijalne pomoći i kupuju. I rade puno radno vrijeme na "crno".
A kako to rade Švicarci ili Njemci, naprimjer? Isto ovako ali malo drugačije. Ako si na socijali država ti plati sve ali brale ne možeš imati ništa. Ma čak ni auto.
Zovem neki dan prijatelja u Švicarskoj da ga priupitam za zdravlje i uz put se raspitujemo o svemu. Ode li kod prijatelja, u kafanu i sve tako. Slabo, kaže on. Nemam auto ne smijem ga ni imati jer sam povrijedio kičmu i država mi plaća sve životne troškove.
U Velikoj Britaniji 'socijalce' kažu vijesti nagrađuju za nerad kao ovdje u Americi : zivkaju ih na posao ali se slabo ili nikako javljaju. Nisu ludi, kao što nije lud ni moj 'zemo' koji kaže da za 200 dolara ne bi ustao svako jutro a kamo li radio.
A bi, i traži, dnevnicu od 250 dolara.
Zbog toga mnogi sugrađani ovaj 'raj' ne bi ostavili ni za živu glavu. Nisu ludi, iako im u papirima stoji drugačije. Vole Bosnu ili Krajinu, Aliju ili Fikreta do smrti, ali 'udaraju' kao Dalmatinci : hvali more, drž' se kraja...
Obama koji je ovoj kategoriji neradnika a radno sposobnih zajebanata obezbjedio sve od životnih troškova do taxi službe ili celularnog telefona, s punim pravom računa na njihovu ljubav i glas na izborima.
Ljubav je, zna se, obostrana, međutim zna nekad i da zaboli.
A koga? E, to je već pitanje svih pitanja.

Da između Bosne i Sandžaka nema nikakve razlike uvjerio sam se davno. Još onomad kad je sandžaklija, musliman, yugosloven i 'koznako' po vjeri i naciji Ejup Ganić, državljanin Srbije preuzeo kormilo moje države. A vojsku - braća po porijeklu, Dreković, Halilović, Radončić... Ma slutio sam to između njegovih uštogljenih profesorskih manira u pauzi kratkih rečenica u podrumu predsjedništva BiH : u, bre što cepaju granate k'o mleko, jebaćemo im mater četničku kad/tad, dok je na čistom domaćem bosanskom jeziku ćaskao sa Kljujićem i Izetbegovićem. Osjetilo se to kasnije, poslije rata svuda, na svakom dobro plaćenom mjestu u Sarajevu, od portira u vladi do direktorskog mjesta javnog prijevoza.
Kada sam došao ovdje u Ameriku, ta razlika je nestala kao dim duhana, svi iz Sandžaka su kao zemlju svoga porijekla navodili Bosnu a na njihovim kućama bh zastava je bila nezaobilazan rekvizit, kao na džamiji. Naravno, bh pasoše su listom držali u džepu, za razliku od nas najrođenijih Bosanaca iz Zapadne Bosne kojima su psovali majku u svakoj bh ambasadi od Zagreba do Osla, na svaki pomen aplikacije...
Sad kad čitam interview sa hodžicom Sandžaka, efendijom, muftijom i na kraju, kao što je red - gazijom Muamerom Zukorlićem, znam stoposto da bh nacionanost skovana u manjem krugu ahbaba sa predratnog Bosnjackog Saboraod tri nepuna saffa ovu razliku briše za sva vremena. Pričaona se zove novi bošnjački list Džemaludina Latića 'Panbošnjak' /čitaj : Novi Ljiljan/ a gazija Zukorlić, kandidat za predsjednika Srbije se kao onomad Ganić raskokodakao.
'Kad ja postanem predsjednik Srbije, sve će biti potaman'. Svi će biti sretni i happyly država će krenuti ka progresu. A ispod slike muftije sa ahmedijom na glavi koja je za dvije ahmedije iznad ostalih srpskih kandidata fino na čistom bošnjačkom piše : zgazi ih muftija, gazijo !
Dabome da će ih muftija zgaziti i 'pobediti'. Jer, 'njega vole žene' a osim toga on će iz Quatra i Jordana i Saudi Araboa-e 'doneti' više para nego Tadić iz Rusije.
Ne znam odakle je umislio hodžica da ga vole žene, kad u to nisu sigurne ni njegove tri/četiri koliko ih ima kao pravi sheik, vjerovatno razgolićene i razgoropađene Srpkinje jedva čekaju da ih gazija predsjednik zamotulja u maramče, da sjede u kući i rađaju djecu a sve ostalo stiže od braće Arapa. I osjećam, ne mogu sačekati još dva dana zvanične rezultate, efendija će 'pobediti'. Kao Sadmir Nukić što je pobijedio Dodika 2010 godine. Sjetite se, Radončić, beha Dick Trump, a zapravo samo 'dick' je ovog pritajenog vehabiju, pravnika u Opštini Srebrenica uveo na velika vrata s početka svoga ulaska u politiku te ga kao kandidata SBB dao na glasačke predsjedničke listiće Republike Srpske. Kao, umislio sandžaklija Radončić da će Srbi čim vide ovako stasitog mladića sa bradicom i fesićem na glavi kako sa hanumom u hidžabu srkuće kahvicu, listom navaliti glasati. I eto Sadmira predsjednika. Ili, eto predsednika Zukorlića!

Naravno, ulazak Zukorlića u politiku ima svoju cijenu, on bi rekao čistim našim jezikom 'cenu', zna gazija da neće ni prismrditi predsjedničkim dvorima Srbije ali njegov cilj ima opravdano sredstvo. Iako je ovo političko muftijsko ludilo isplanirano, iako je u suprotnosti sa islamskim propisima / muftija to lakonski objašnjava ovako : idem na izbore kao građanin a ne muftija, a ahmedija k'o kuća na glavi, a ispod slike još veća slova : muftiju za predsjednika/, zna muftija šta radi, dobro je naučio škole u poznatom Univerzitetu Egipta 'Al-Azhar' gdje je učio i Reis Cerić. Poljubac sa osvjedočenim 'četnikom' i nekadašnjim Šešeljevim zamjenikom a sada 'demokratom' i kandidatom za predsjednika Srbije je 'u interesu Bošnjaka Sandžaka', dok je poljubac Abdića sa Arkanom ili Biljanom Plavšić bio ujed zmije otrovnice, ali će mu donijeti nadu da konačno darovanjem nekoliko hiljada sandžačkih glasova dobije kojeg poslanika u klupama i da konačno verifikuje svoj Islamski 'internacionalni' nelegalni fakultet u Novom Pazaru. I da preuzme kontrolu nad 45 lokala koje pod firmom 'vakufa' renta u svoj džep.
I još, gazija i muftija ide korak dalje pa kao Reis na Tibetu tako i on u predsjedničke izbore ide sa cvjetićem 'Srebrenica' na reveru. Da, da, to su oni obezvrijeđeni cvijetići koje Reis kači svuda gdje stigne, zakačio ih je tako i na rever veliko-laduškog načelnik Admila Mulalića prošle godine, nije isključeno da se poneki ne zakači i Vuku Draškoviću ili Radovanu Karadžiću, ili Šešelju, Toma Nikolić je već jedan cvetak ušićario.

A Reis Ceri sve to odobrava jer zna šta Zukorlić radi. Zato Zukorlić u ovoj političkoj 'đurđevdanskoj' lakrdiji ništa ama baš ništa ne gubi, samo dobiva. Čovjek fino kaže : ako ne budem izabran za predsjednika, kandidovaću se za BH Reisa. Dakle, sve karte u ovom bh sandžačkom pokeru su na stolu.
A da bi bio pravi predsjednik u to nema nikakve sumnje. Ne bi mu smetali ni orlovi sa kandžama na srpskoj zastavi a što je olajavao godinama, ne bi mu smetale slike Desanke Maksimović ili Ive Andrića u školskim klupama, ma čak ni himna 'Bože pravde' koju bi svakog petka pred džumu odslušao u stavu mirno.
Jer, muftija je to, ej, predsjednik. Bošnjak sa 'dna kace'. Ispod samog dna.
Teško se nama Bosancima, ako nas je još išta i igdje ostalo.
Đurđevdan je ...
 

Čitam ovih dana kako se Slovenci, naši Janezi iz susjedne nam Europe, svađaju sa komšinicom Austrijom u vezi kranjskih kobasica. Ko biva, idu na Sud da se utvrdi čije su zapravo 'kranjske kobasice'? Kao da nismo učili u školi da je Kranj u Sloveniji?
Je li normalno da se nakon toliko želje za Europom, majka Europa hoće sporiti sa kćerkom u zajednici, samo radi tamo nekakvih punih, masnih i opijumski za stomak važnih kobasica?
O, da, nedaju Austrijanci svoj 'brand'. Naravno, oni vrlo dobro znaju da je Kranj u Sloveniji ali recept je u pitanju, i tržište brale, lova. Iako, ruku na srce, neke velike razlike nema u kobasicama, na kraju krajeva, čak ni poznata hrvatska supa famozne marke 'Podravka' najmanje sastojaka ima iz Podravine, hoću reći iz Hrvatske, a mi se kunemo decenijama kako je Hrvatska.

Smiješne stvari nam mogu doći /i dolaziće nam/ iz smiješnih naših balkanskih krajeva, kranjske kobasice su samo nastavak naše nacionalne vickaste budalaštine.
U slučaju postratne krilatice 'kupujmo domaće' lansirane sa željom očuvanja domaćih proizvoda pred divljim domaćim i svjetskim tržištem, mogli smo se bolno nasmijati mnogo puta.
Tako smo godinama gledali kako u Potočarima svake godine jula mjeseca kopanje grobova vrše firme iz Srbije po cijeni od 800 KM po jednom grobu, dok Amor Mašović, nekadašnji advokat a kasnije SDA kadrovik i dvostruki direktor (direkcija za nestale i umrle osobe) i poslanik u parlamentarnim klupama po sistemu 'zaštitimo domaće' godinama čuva identifikovane ostatke mrtvih tijela kako bi broj dženaza bio što impresivniji u dan 11. jula.
Istu bljutavo-morbidnu krilaticu 'kupujmo domaće' mogli smo vidjeti i u povodu obilježavanja 06. aprila Dana opsade Sarajeva ove godine u manifestaciji 'Crvena linija'. Podsjećamo 11,541 stolica je postavljeno u glavnoj sarajevskoj ulici u znak podsjećanja na toliko ubijenih građana i sugrađana. Ovom simboličnom činu organizator se pridružio onako kako samo nama priliči: stolice su kupljene u Srbiji. Što je anonimnog posjetioca na izmišljenom facebook profilu Emira Kusturice podsjetilo na pamflet 'Kupujmo domaće'. Naravno, scenario je prepisan od Amerikanaca ali postigao je efekat, čitav svijet je pisao više o specijalnim stolicama koje su nabavljene jeftinije nego bi koštale u Bosni, nego što se pisalo o žrtvama Sarajeva, dok se nekadašnji Visoki predstavnik za BiH i suvlasnik Telecoma u Republici Srpskoj Carl Bildt pojavio na manifestaciji i zauzeo nezasluženo prvo mjesto u ovom nizu namještaja.

Dakle, nisu Slovenci originalniji od nas. Srpske TV stanice već godinama poslije razdvajanja sa Janezima pod parolom 'kupujmo domače' reklamirale su proizvode iz Slovenije u tržnim centrima 'Mercator' ali nisu i neće biti usamjen slučaj.
Primjera ima na pretek, pomenimo još koji, kao ovaj spor između Turske i Grčke oko đevreka. Zaštitu ovog peciva kao originalnog proizvoda traži Turska privredna Komora, Grci tvrde da je to njhov patent. A mlave ga i jedni i drugi, Grci pod imenom 'solunski koulur', Turci kao đevrek, kao što 'kranjsku' s aistim užitkom tamane i Janezi i Austrijanci. Ma čak i Bošnjaci, samo što kriju. Stručnjaci tvrde pak da suštinske razlike nema ima je samo u mrvama sezama po vrhu.
Ali, nije samo 'vizantijska kifla' đevrek problem, između Turske i Grčke, problem je i u baklavi koju svojataju Turci ali i Cipar i njegovi Grci.
Dok čekam da mi se donesu naručeni ćevapi, ovdje na Dalekom Sjeveru Amerike razmišljam o patentu ove naše balkanske poslastice. I još me pitaju hoću li sarajevski, banjalučki, travnički ili štaznam već koji, kao da meso nisu valjale debele meksičke radnice u susjednoj Pensivannia'i u jednoj bošnjačkoj radnji.
Zbilja, čiji su, ko ima pravo da pravi i prodaje ove 'valjuške', komadiće mljevenog mesa, u lepinji ili sa kruhom, sa lukom ili bez? Bosanci su, kako se priča po tome prepoznatljivi, međutim i Srbi tvrde da je to njihov 'brand'. To tvrde i Albanci, molim fino, i Turci, i Mađari..svuda se žderu nemilice. I Iranci ih svojataju, i svi oni drugi koji svaku manju kobasicu na tanjiru nazovu 'sish cebab' tvorevinom.
Slična stvar je i sa burekom, negdje ti daju već gotovo oformljen u jufki a negdje na 'vagu', na kilo. Negdje ima mesa a negdje sira, uglavnom ovdje u Americi nema ni jednog ni drugog a zovu ga burekom. The New York Times je objavio finu sladunjavu priču o jednom Sandžakliji Hami Medunjaninu i njegovom restoranu na Queens-u čime je burek postao moderni fast food, ali šta vrijedi kad opet neznamo je li to, onda, naš ili sandžački /još uvijek srpski/ proizvod.
I razmišljam, ovakvi sporovi zlata vrijede. Jer, kad smo nacionalno podijeljeni u zemlji što ne bi i u stomaku.
Zašto mi Bosanci a isto tako i Bošnjaci ne bi imali svoj BH Mcdonald's gdje bi se samo prodavali ovi naši domaći poznati proizvodi. Tu bi dodali još i kljukušu koja je, da se zna naša bh domaća pizza, pa juhkaliju-pitu sa jajima, pa livaču-onu sa drobom/sušenim crijevima/, pa ja(g)nje na ražnju, pa pastrmu, pa sudžuku, pa ihaha čega sve ne. Posebno bi tom spisku valjalo dodati vezirske mahmudije, kao specijalan prilog. Ako neko nezna o kakvoj 'tradicionalno našoj' poslastici je riječ neka se raspita kod ministra za boračka pitanja gospodina i gazije Zukan Eleza koji obožava ovo 'domaće jelo', specijalitetu 'Parka Prinčeva', koje izdašni ministar očiglednom greškom zalijeva srpsko-crnogorskom viljamovkom, kao da nikad nije čuo za opštenacionalni 'farz' - pijmo domaće.

Kako bi tek slogan 'kupujmo domaće' odzvanjao? Kao šlag na torti ili ti kolaču mogli bi još dodati svakom od ovih proizvoda prefiks 'halal', što u prijevodu znači stoposto čista hrana i eto čistog biznisa. Jedan poznati ugostitelj u gradu Utica rodom iz Rogatice je ovu čistoću u proizvodnji pastrme pojasnio još i ovako: ne stavljam luka unutra jer pobogu, to rade Srbi a mi smo Bošnjaci. Aferim! Čova prodaje i alkohol kojeg je u liku i djelu domaće šljive obožavao, a to rade i Srbi, ma čak pije i vodu a što je svojstveno Srbima, pa ipak, jebem li ga, ne može čovjek sve skontati odmah.
A možda bi najoriginalnije u ovoj zaštiti domaćeg bilo ovo. U naziv svakog proizvoda ubaciti ako ne dodatak 'beha' a ono bar slovo 'H', tako da smo stoposto originalni. Od KljukHuše' do BuHreka. Kad je već po bh pravopisu doktor posato 'hećim' a udovica stasala u 'hudovicu', zašto nešto ne poduzmemo i u svrhu zaštite svoga nacionalnog jela.
Jer, ma kako ovaj tekst bio bizaran, odlično se uklapa u našu svakodnevnu balkansku kuhinju.
Zato molim svakog sladokusca koji zna originalnost patenta da mi se javi, slijedi nagrada u dobroj porciji doHmaće hrane.
 

Nacijo, ove godine bi se trebali održati lokalni izbori u BiH, kao što znamo opšti nas čekaju 2014. godine!
Čemu ovo izborno ludilo svake dvije godine, osim našim balkanskim, možemo više zahvaliti stranim političkim moćnicima koji su nam napravili ovu nacionalnu izbornu demokratsku farsu i rošomonijadu, kroz formu Daytona i Izbornog Zakona BiH.

A mi prihvatili i 20 godina 'tarlahamo demokratski', navijamo i, nema dileme uživamo.
Zato, narode, ne razumijem uopšte kako su mnogi osudili pokušaj Tihića i Dodika da na jednom od silnih 'istorijskih' sastanaka prolongiraju dolazeće lokalne izbore i da ih obave uz one tek dolazeće 2014, zajedno. Ili, kako se neki zlurado cerekaju na silna obavještenja Rifata Dolića o unutarstranačkim izborima koja se mijenjaju onako kako vjetar piri, a izbora nikad, i nigdje! Zato ljudi moji, ljudine nekadašnje, što se neće ništa desiti toliko značajno a posebno tako demokratski da bi željno čekali taj izborni gušt.
Pa zar nemamo dovoljno dokaza za ovakvu tvrdnju svih ovih dugih i teških dvadesetak poratnih godina!? Svake dvije godine državna kasa se isprazni na slike, panoe, tribine i platforme a mi i dalje u mukama i govnima do guše. Iste face, isti programi i obećanja, samo drugačija izborna odijela. Ma čak, prošle izbore smo umalo zaboravili a tek se uspostavila nekakva klimava vlada koja nevlada ni sa sobom a kamo li sa državom. A čekali je više od godinu dana.
A imali izborne pobjednike i izborne rezultate. I međunarodno priznanje demokratičnosti.
Znam, Doliću u DNZ stranci se ne ide nikako na stranačke a oni državni ili opšti su mu 'ko kec na desetku' : sad će respektabilna stranka uzeti sve do Bužima i Mrkonjić Grada. Otvoriće nekoliko 'novih/starih/ DNZ kancelarija sa predsjednicima bivšim stanovnicima Kladuše kao što je osvjedočeni kriminalac Duško Bajić, malo će se zameziti ratnim pokličima i Autonomijom, Babom pogotovu a po vrhu će doći Agrokomerc. I, nakon izbora imaćemo opet još jednog poslanika manje u Sarajevu a nekoliko stalno uposlenih u Vel. Kladuši, u stranci.
I da je Dolić sam, i da je DNZ jedina, sve bi mu oprostili, ali nacijo, u Bosni na izbore izlazi preko 70 uredno registrovanih stranaka, organizacija ili nezavisnih kao Bosna kandidata, koliko hoćeš. Zakon je tako napravljen da svaka 'šuša' može u jednoj džamiji nakupiti dovoljan broj potpisa da od države uzme pare i da ode na izbore. Živi dokaz je efenedija Zukorlić u ususjednoj 'haman-ha' nezavisnoj Autonomnoj Pokrajini Sandžak.
Niko neće da se sjeti, a ako bi se ko i sjetio proglasili bi ga ludim, da se napravi izborni zakon po mjeri modernog doba - jedan građanin jedan glas, pa da kao svaka normalna država imamo jednog predsjednika, jednu vladu, jednu vojsku...
Što bi, kad je ovako bolje. Stotine miliona KM svake druge godine se dodijeli 'izbornim strankama' i svake druge godine biramo iste, svoje predstavnike. I nikad ne naučimo lekciju.
Ah, umalo da zaboravim ono najvažnije : zašto nam ne trebaju izbori nikako i zašto sam zamalo podržao Dodika i Tihića, i zašto respektujem 'odlagajućeg' Rifata Dolića.
Zato jer se poslije izbora u skupa odijela, auta i kravate uguraju sasvim druge face koje narod nije ni birao niti je za njih glasao. Izbornom matematikom, koalicijama, pregovorima ili čistom kabadahijskom trgovinom dobijemo osuđene ministre, kriminalce, 'čobane'... Veterinari nam šefuju Policijom a ginekolozi vode ekonomske resore. Umjesto volje najmanje 2 miliona bh Bosanaca i možda još toliko bh Srba iz Republike Srpske, sve odluke, bukvalno sve, donose 'lideri' stranaka pobjednica, njih pet/šest glavonja u izbornim političkim odijelima. Kakav Parlament, kakva vijeća ili Domovi, puste želje.
Čemu onda biranje i izbiranje. Ako mi ne vjerujete, pogledajte malo unatrag pa će te vidjeti koliko se stranaka namnožilo, uduplalo, 'utriptalo' i bacite oko na rad 'demokratski izabrane' vlasti. Bez ovih modernih mafijaša u vlasti nije moguće donijeti ni budžet u Mjesnoj Zajednici, kamo li kakav zakon na državnom nivou.
Čista demokratska, bezobrazna i bezobzirna talašika, skupa kao suho zlato. Ako već naše političke elite trebaju a međunarodna zajednica želi imati dokaz ovog svenarodnog morbidnog ludila, odradimo to jeftinije i praktičnije - aklamacijom i zbrajanjem, svako na svojoj livadi i svako za svoga 'lidera' : ko je za Dodika, ko je za Tihića, Lagumdžiju ili Izetbegovića ... Ionako nam se isto piše, a što je već posebna priča.
 

Previše je kratak put uspjeha Ibrahima Đedovića, nekadašnjeg direktora a kasnije glavnog "bezbjednjaka" i najužeg člana vodstva DNZ stranke Fikreta Abdića da bi se opisao u nekoliko rečenica. I graniči se sa ostvarenjem bosanskog sna ("Bosnian Dreams") : od 'slučajnog' dolaska u Sarajevo iz Skoplja pred rat, pred vrata kabineta tadašnjeg člana bh predsjedništva Fikreta Abdića do dolaska u Vel. Kladušu i ulaska u društvo bogatih i moćnih. Još je kraći i trnovitiji njegov uspon u polju građevinarstva, od bivšeg distributera robe firme "Finab d.oo" Rijeka gdje je skupa sa Hadžić Husom, Admilom Mulalićem, Mustafić Sejfom, Čaušević Osmanom i još desetak sličnih uzdanica izbjegličke populacije sa prostora Zapadna Bosna sa ličnom kartom iz Đakova (IC Gašinci) prodavao tjesteninu i čokoladice, ovaj vojni stručnjak, magistar vojnih nauka je dokazao da je Bosna a ne Amerika obećana zemlja a Fikret Abdić pravi izvor uspjeha, ako se znaš napiti vode.

Jer, sa Đedovićem je malo toga slučajno, a desilo se. Počevši od sudskog procesa u Sarajevu kada je zatvoren 1997. nakon prvih bh "demokratskih" izbora pa sve do njegove prve knjige (nešto u vezi traganja za istinom) i svjetskog uspjeha u politici i na polju građevine. Naravno, literarno knjiga je bila čisti fijasko i epp DNZ stranke (kao i mnoge poslije njegove) i u njoj nismo ništa saznali osim recepta za uspjeh : od čovjeka koji kako piše u knjizi nije imao "ni za žvake" izrastao je u ozbiljnog političara koji će se čak 2010 kandidovati za bh člana predsjedništva, ali molim, obratite pažnju, "iz reda Bošnjaka". Nije slučajno ni to što je njegova firma osnovana 2003. kao jedana od glavnih konkurenata 'Finabu" i što je kasnije dobila sestrinsku ali glavnu filijalu u Bosni, sasvim s razlogom, nije slučajno što ga je branila Senka Nožica, poznati advokat u Sarajevu, a boga mi nije čudno ni to što je u njegovu odbranu stao lično tadašnji Visoki predstavnik za BiH, drugi po redu - Carl Westendorp. Ma nije čudno ni lansirana poluistina kako je Đedovićevu odbranu platio Fikret Abdić, jer mu je odbranu platila krajiška sirotinja zaposlena u poduzeću 'Finab". Naime, ovako je išlo : Abdić plati advokata a onda zaposlenicima od plate od svake "kuferte" odbije obavezno za odbranu u Sarajevu "narezani" iznos u kunama.

Nije slučajan ni pompezan popis građevina i objekata koje je firma Đedovića izgradila u Vel. Kladuši jer su to uglavnom jaranske porodične kuće ili objekti gdje ubrajam i zgradu JP Komunalno pajdaša Čaušević Osmana ili su u pitanju radovi na zgradama i objektima koje je na namještenom tenderu dobivao od ahbaba Admila Mulalića načelnika.. Kada se (i ako se) bude ikad analizirao budžet Opštine Vel. Kladuša, ako ikad smogne snage javni pravobranilac Opštine (ah, kako fino zvuči ova komunistička odvratna funkcija u novom demokratskom društvu) koji je plaćen da brine o novcima građana u rukama političara da objelodani podatke, moći će se sagledati sva ova dubioza uspjeha uspješnog građevinca sa diplomom vojnih nauka, jer nacijo, budžet kojeg je bez trunke nečiste savjesti usvojila glasačka mašinerija DNZ stranke na čelu sa Mulalićem ove godine je dostigao vrtoglavu cifru od preko 14 miliona KM dok je broj kreditnih zaduženja državna tajna, čime je prethodni uvećan za preko 60 %. Radi poređenja samo : budžet Kantona Sarajeva je ove godine 16 miliona KM a šta je nama Sarajevo i šta je nama nekih 7 milona KM duga iz prošle godine?

Čudo nad čudima je i činjenica da i supruga Đedovića ima firmu u Hrvatskoj a direktor je Veterinarske stanice u Kladuši ili još više da Đedović duguje Opštini na ime poreza ogromnu lovu a društveni pravobranilac piše tužbice i utužuje sirotinju za neplaćanje "održavanja zajedničkih uređaja i ulaza u stanove". Čudo je i kladuški Centar za Kulturu gdje je radove na tenderu dobio Đedović iako nije bio najpovoljniji, ali još je veće čudo da je tada ponuda bila manja od 500.000 KM a danas je već prešla cifru od 2 miliona i još nema ni kina ni biblioteke, kao što je čudan i kladuški 'kružni tok' kojeg je izveo opet 'BenMal' i gdje se kao i prije utroška nekoliko stotina hiljada KM i dalje može kružiti na isti način - u krug.
Još ima čuda u vezi Đedovića, iako on nije naše jedino bh čudo na polju simbioze politike i biznisa koje će mo po sistemu 'kad mogu njihovi što ne bi i naši' javno tračati i troškariti, i zaboraviti. Kao ovo naprimjer, uspio je čak iz zatvora u Sarajevu registrovati svoje vozilo marke "Škoda" (to je ono vozilo koje je razdragana masa izbjeglica prevrtala na Tušiloviću) kod hrvatskih organa, iako se vozilo može registrovati samo lično. Šta će zatvoreniku vozilo, je li tako?
Međutim čuda se dešavaju, naročito ako je punomoćje za registraciju naslovljeno na Kekić Semu, ugostitelja, bezbjednjaka i nabavnog referenta poduzeća 'Finab' u Rijeci, još jednog čuda naše Autonomije ...
Da stvar bude maksimalno čudna, sadašnji advokati Ibrahima Đedovića su prema pisanju nekih lokalnih medija Hasan Veladžić i Alaga Bajramović koji se brinu o zaštiti njegove ličnosti. Koji bi valjda tužbom (kako drugačije) pokušali naplatiti kaljanje obraza u pisanju o Đedoviću. Prijetnja - pismo je odaslano lokalnom web portalu sa namjerom zastrašivanja, jer ne vjerujem da bi Đedović mogao išta naplatiti objavom tačnih informacija, osim ako ne bi ubijedio Sud da su mu tim pisanjem mediji narušili odlično psihofizičko zdravlje. Advokat Hasan Veladžić je svoju sudsku praksu sticao prije rata (prvo u Sudu ondašnjeg Udruženog rada) dok je Alaga Bajramović sa advokaturom počeo daleko kasnije. Međutim, čudo nad čudima je da je u vrijeme najžešćih sukoba V Korpusa sa vojskom Narodne Odbrane Bajramović bio u pravnoj službi generala Dudakovića i 'Allahove Vojske' u Bihaću kao pomoć Kadić Ibrahimu, već tada iskusnom advokatu i pravniku, advokatski ispit je u to vrijeme bio samo njegov san. Sada brani Đedovića, omrznutog vojnika 'Nesalomljive Vojske'. Naravno, snovi se dešavaju, Bajramović je bio u stalnoj vezi sa Brkić Muširom - nekada glavnim u pravnoj službi komande ArBiH u Sarajevu - sada u samom vrhu notarske komore BiH.

Pišem ovaj tekst 'začuđenim i uplašenim očima', kao što reče dobri majstor pera i naš kladuški učitelj Jovo Garojević u istoimenoj knjizi, kao prilog podsjećanja na čudo u Velikoj Kladuši. Dobri stari učo kao 'četnik' ne može dobiti posao u svom gradu a Đedović može za advokata imati osobu koja je kreirala pravni život V Korpusa. Ma čak da je od Reisa i Admila Mulalića, ostajem začuđen i prijatno iznenađen ovom poslovno klijentelskom vezom i pomirenjem.
Naravno, i sam volim čuda. Još dok sam bio u Rijeci i dok se vodila bitka za 'našeg Đedovića', kontaktirao sam Đedovićevog advokata Senku Nožicu, čak sam se sa njom i susreo jednom u Zagrebu, i tada, kao i danas bio sam začuđen. Popis od 12 svjedoka koji su trebali svjedočiti u Riječkom Županijskom Sudu vješto je sakrivan u 'Finabu' pa sam ga morao dobiti iz baze DNZ stranke u Kladuši. Međutim, niko osim dvije začuđene persone, moje malenkosti i Zumreta Brkića, ne htjede svjedočiti. Čak ni Kekić, glavni majstor za registraciju vozila zatvorenika. Kad sam pročitao poslije interview Đedovića dat bh sedmičnom listu 'Dani' /broj 167, august 2000/, mom čuđenju nije bilo kraja.
Đedović, kao i Mulalić u nedavnom intervjuu 'Oslobođenju' ne zna plaho ništa. Mulalić na pitanje gdje je bio u vrijeme Autonomije odgovara da je bio u zatvoru odakle je razmijenjen a novinar ništa daljene pita, iako i grane na pticama znaju da je komandovao vojskom, dok Đedović koji se pitao 'ohohhooo' odgovara ovako.
BH Dani : Dakle Vi tvrdite da je između Alije Izetbegovića i Fikreta Abdića dogovoreno formiranje autonomne pokrajine?
ĐEDOVIĆ: Ne mogu tvrditi da je dogovoreno. Ispričao sam vam kako su se stvari odvijale, iz sata u sat. A ko je stajao iza koje odluke i kako, to masi naroda nikada neće biti jasno.
DANI: Ko je potpisivao naloge za hapšenje ljudi u autonomiji?
ĐEDOVIĆ: Kada govorimo o prvoj autonomiji naredbu je potpisao Zlatko Jušić koji je tada obavljao funkciju predsjednika Vlade AP Zapadna Bosna. U toj naredbi stoji da se izvrši izolacija lica za koja se sumnja da rade za drugu stranu u sukobu. Takva pritvaranja su po Ženevskim konvencijama dozvoljena. U toku druge autonomije postojalo je pet centara od kojih sam ja za dva čuo tek za vrijeme suđenja. Za pritvaranje u jedan od tih sabirnih centara naredbu je potpisao Šerif Mustedanagić, načelnik štaba vrhovne komande. Ali u toj se naredbi govori samo o licima protiv kojih treba provesti brzu istragu zbog sumnje da su pljačkali, otimali, krali, maltretirali ljude dok smo mi bili u izbjeglištvu, ili na drugi način sarađivali sa Petim korpusom.
Očigledno živimo i živjeli smo u Zemlji Čudesa.